Oduvek su me
intrigirale te izgubljene generacije sa početka davnog prošlog veka. I zašto su
bile izgubljene – imale su sve, uspeh, novac, slavu, profesiju, glamurozan
život i sve ono o čemu su milioni mogli samo da maštaju. A oni su bili
izgubljeni u tom svom svetu gde su stalno moralu da izmišljaju nove sadržaje.
I kao i uvek kada nešto
mnogo želim ispunila mi se želja da krenem stazama tih izgubljenih generacija
predvođenih Ernest Hemingvejem, Pablo Pikasom, Skot i Zelda Ficdžeraldom – da
nabrojim samo nekolicinu. Njihovo utočište je bila južna Francuska – Azurna
obala – od Antiba – Cap d’Antibe - Juan les Pins i sijaset malih mesta u njihovoj okolini.
Vila Amerika u blizini Antiba je bila mirisni raj gde su Sara Viborg i Džerald
Marfi priređivali čuvene gala večera uz zabranjene seksualne zanose i uz
prisustvo bizarnih gostiju ali praćene iskričavim debatama. Hotel di Kap je bio
još jedno utočište kada Vila Amerika postane pretesna. Tu su se oslobađale
potisnute strasti u dobu koje će postati legendarno po svojim kreativnim
previranjima a sve pod francuskim zvezdanim nebom.
A danas, posle skoro
jednog veka, nema ni traga tim izgubljenim generacijama. Njih su zamenili ruski tajkuni, nouveau riche, neke nove jet-set ličnosti iz sveta sporta, glume,
ili pak šejici i basnoslovno bogati poslovni ljudi, i njima svojstvenim
provodima na luksuznim jahtama, u ograđenim vilama u Cap d’Antibe, na privatnim
plažama i ostrvima preko puta Kana.
Čuveno ribarsko seoce
Juan les Pins gde je boravio Hemingveja a Pikaso se skrivao u nekoj kućici na
brdu i stvarao dok ga je unuka snabdevala potrepštinama, sada je mondensko
letovalište, izgrađeno, neprepoznatljivo a sve u duhu vremena ovih novih elitnih
generacija.
Antib, koji očarava punim
šarma starim delom grada ali i modernim novim deolom, njegova zadivljujuća
pijaca, uske i kratke uličice, najveća marina u Francuskoj, koji diše otmeno i privlačno
nekim smirenim tempom u odnosu na Kan i Nicu, gde život prosto ključa. A
pogotovu što je Pikaso odabrano da baš tu živi i tu se nalazi Pikasov muzej u
Chateua Grimaldi – jedini objekat koji je umetnik koristio za svoj studio.
Godine 1946. otvorio je tu svoj studio u dvorcu Grimaldi. Ukrasio je delove
dvorca a 923 slike i 44 crteža ostavio gradu Antib. Njegov studio je zvanično
postao muzej 1966. godine i nalazi se u starom delu Antiba. Pikaso je ostavio
svoj pečat na ovom delu Azurne obale i sa razlogom.
Cap d’Antib je i dalje
otmeno, raskošno stecište sa divnim vilama, bujne mediteranske vegetacije ali
ograđenih poseda. Tu vreme kao da je stalo i čini vam se da će iz neke od njih
istrčati usplahirena Zelda, da će za njom pojuriti mladi avijatičar koji je
gleda kao boginju, a da ćete kroz prorez na vegetaciji videti S. Ficdžeralda,
izvaljenog na ležaljci i malo pripitog kako sluša nekog bizarnog gosta sa pola pažnje. A iz neke od tih vila da će
se otvoriti kapija i besno izvesti u kabrioletu par devojaka sa Pikasom ka
obližnjoj plaži na piknik i ostalo. Dok Hemingvej sve pokušava sa nagovori da
je vreme da se krene ka Pamploni jer uskoro kreću doživljaji sa bikovima i
drugačije avanture i večernji provodi. No, sve je to samo proizvod bujne i žive
mašte.
Proživela sam u mislima
sve što sam čitala i saznala o tim izgubljenim generacijama i zadovoljila svoju
znatiželju da prođem njihovim stazama. Apsolutno ništa osim par objekata/muzeja
ili natpisa sa njihovim imenima ne ukazuje da su tu tako burno živeli. Jer tu
su sada neki novi klinci, i neke nove drukčije izgubljene generacije u svetu
previše razvijenih IT , osamljenosti i pomalo otuđenosti.
A nama ostaje da sledimo
La vie est Belle i proživimo do maksimuma i prema ličnim afinitetima i
sklonostima.
No comments:
Post a Comment