„Adadžije“
su popularno nazvani verni ljubitelji i
dugogodišnji posetioci i uživaoci svih lepota i sadržaja koje Ada Ciganlija
može da ponudi i pruži.
Do
nedavno Ada je za mene bila samo kratka šetnja do najbližeg lepo smeštenog
kafića, druženje sa prijateljima uz kafu ili piće uz posmatranje ljudi koji
aktivno koriste bicikle, rolere, kupaju se i sunčaju, veslaju, skaču sa bandžija,
dok stalno nadiru u ogromnom broju, svih uzrasta i iz raznih pobuda. Ponekada se
čini da će to kopno oko jezerske vode da potone pod silnom najezdom pešaka,
dece u kolicima, biciklista, ljudi koji rekreativno džogiraju, vozača rolera,
onih što hrle ka plažama i kafićima, turističkog vozića a o automobilima i
motorima da ne govorimo. I sve to stane na to kopno oko beogradskog mora.
Vikendi su posebna priča, a leti ponekad liči na one slike sa kineskih
kupališta.
Za
sve postoji prvi put i to se dogodi kada je čovek spreman za neku životnu
promenu. I eto tako jednog majskog dana otkrih čari vožnje bicikla po Adi – dok
me sunce miluje po licu, vetar mrsi kosu, promičem pored vetrićem namreškane jezerske površine vode, u susret drugim biciklistima. Praćena opojnim mirisom orlovih
noktiju i lipe u cvetu i osećam kako svakim okretom pedala polako počinjem da
volim ovaj naš kutak prirode izmešten iz urbane sredine koji samo emituje pozitivne
vibracije. Napunjena poletnom energijom, ispunjena nekim ushićenjem nastavih da
redovno dolazim. Privukli su me nasmejani, opušteni ljudi, muzika iz kafića i
sveobuhvatno pozitivna atmosfera uz taj kao isceliteljski efekat sedenja kraj i
posmatranja jezerske vode.
A
poslednjeg dana maja sam se upisala kao novi Adadžija – prepustila sam se toj
opuštenosti i dobrom osećaju koje samo plivanje može da donese. To prvo plivanje
je bila zapravo inicijacija u verni klub Adadžija i skoro da ne smem da priznam da
odavno nisam tako uživala kao malo dete u toploj i mirnoj vodi koja je svakim zamahom ruku odnosila brige,i stres
i strahovanja a donosila smirenost i dobrostanje. Sunce i voda, zelenilo,
pozitivni ljudi, druženje, fizička aktivnost, osećaj spokoja.
A
na kraju, osećaj koji odatle ponesete je: La vie est belle! Život je lep!
I
sada sa nestrpljenjem iščekujem svaki sledeći odlazak na Adu, jer svaki je
poseban i meni dragocen. Vidimo se na Adi!
Poslednji pogled na bajkovitu Adu u smiraj dana
Meditacija u pauzi vožnje bajsa
No comments:
Post a Comment